2009. godinu Susreti su počeli udarnički. U siječnju i veljači svirali smo skoro svaku nedjelju naredavši Ilok, Borovo, Lovas, Požegu i Cernik. Potom smo po sistemu valja-nevalja, složili aranžman pjesme za Bono fest i u studiju  Antonija Zadre u Zagrebu po prvi puta u 30-godišnjoj povijesti snimili jednu pjesmu Susreta. Oduševljenje učinjenim bilo je na vrhuncu…

Potom su zaredale nedaće. Prvo je bend, iz osobnih razloga napustio Krešo, ali smo se pregrupirali i nastavili dalje. A onda šok i nevjerica… 31. ožujka primili smo vijest u koju nitko od nas nije želio povjerovati. Išavši to jutro na svetu misu umro je naš Dado, čovjek bez kojega danas ne bi niti bilo Susreta. Pokušavam nešto smisleno o tome napisati, ali kada se sjetim toga dana i danas mi se noge odsijeku. Nakon Dadine sahrane svi dečki su se izjasnili za nastavak suradnje i na neki način obečali Dadi da će njegovo djelo i ideje živjeti i dalje.

Tako smo i nastavili, svirali smo i pjevali na mnogim događajima u našoj Župi i samostanu, od kojih bi izdvojio predstavljanje pjesmarice “Hvaljen budi” naše vukovarske Frame, u kojoj se, usput rećeno nalazi i Borina pjesma “Kriste, Kriste”. Nadalje, nastupili smo na promociji filma o mučeniku tovarničkom vlč. Buriku, promociji knjige p. Zlatka Špehara, dolasku ostataka sv. Bone, te naš uspješni nastup na Bonofestu.

Uz vokalnu i instrumentalnu pomoć naših prijatelja iz VIS-a Iskre iz Bogdanovaca ostvarili smo i gostovanja u Heilbronnu kod p. Radovana Čorića, u Sinju u svetištu Majke božje sinjske za vrijeme alkarskih dana, te već tradicionalno u Hrvacama za Dane općine Hrvace. Na iskazanoj pomoći od srca im zahvaljujemo i nadamo se budućoj suradnji.

Pred kraj godine, aktivirali smo i rad na novoj pjesmi, namjenjenoj za slijedeći Bonofest. Radovi su u tijeku, a uz sve “porođajne muke” uključili smo i puno zabave uz koju lakše kročimo ka boljem sutra… kada ćemo poraditi i na CD-u pjesama Susreta, ako Bog da…

Naravno, svirali smo i u našoj Crkvi, a ono što me izuzetno raduje je činjenica da nastupili kod kuće ili u dalekom Heilbronnu, ljudi nas srdačno primaju i sa simpatijama prate naš rad.

Domagoj

Svim susretašima, suradnicima i prijateljima želim čestit i blagoslovljen Božić,
te sretnu i uspješnu Novu Godinu!

Dana 19.09. Ljeta Gospodnjeg 2009. uz molitvu i Božju pomoć, kao i svaki put, točno u ponoć krenusmo na put.

Na našu veliku radost primismo i ove godine, od naših prijatelja iz Hrvaca, poziv da sviramo svečanu Svetu Misu za dane općine Hrvace.

Uputismo se, dakle, laganom vožnjom, preko Bosne, za Hrvace.

I tako uz par upitnih skretanja, zahvaljujući našem pilotu,kopilotu i navigatoru dokopasmo se mi Livna, gdje smo morali malo zastati da otpjevamo koju GANGU i RERU.

Hvala Bogu i Blaženoj Djevici Mariji oko 10 sati smo i stigli na cilj.

S obzirom kako smo prošle godine bili u stisci s vremenom,čisto hrvatski  – cajtnot-u, odlučili smo da nam se ne smije isto dogoditi ove godine.Prvo smo se  prijavili našem prijatelju Štefu, kod kojeg smo sačekali Duju te se nakon manjeg osvježenja i pozdravljanja sa prijateljima  zaputili put Crkve.

Kako je bio gust raspored događanja, kanili smo što prije namjestiti opremu i učiniti tonsku probu, no kad ono… šok, nevjerica,!

Zvučnici i monitori zuje, bas ne radi, sveopći raspad sustava.

No ipak nakon kraćeg živciranja,blijedi i preznojeni uspjeli smo otkloniti poteškoće.

Toliko su neki od nas postali „nervozni“ da su zaspali na klupi u Crkvi od silnog nerviranja.

Čak je i Duje iskopao rezervni bas, koji na svu sreću ipak nije bio potreban, te smo na miru odradili probu. Potom smo ručali i malo se osvježili,te se oko 17 sati zaputili put Crkve. Osim crkvenog goda i dana općine, te nedjelje se održavala i Krizma, tako da je crkva u Hrvacama bila prepuna. Uz naše domaćine fra.Franu i fra.Božu, misu je predvodio biskupov izaslanik don Drago Šimundža, koji je nakon mise izrazio veliko oduševljenje našom izvedbom.

Tad je uslijedio vrhunac.

Naime,prošle godine prilikom našeg posjeta Duje nam je dao riječi pjesme posvećene Gospi žalosnoj Hrvaćanskoj koju pjevaju u Hrvacama i koju je napisala časna sestra Sofija Cvitković.

Želeći da mi obradimo pjesmu, na naš „susretaški“ način.

Već provjerenom taktikom, Borinom melodijom i aranžmanom Susreta, napravismo i to.

Uz malu bojazan, nismo bili sigurni kako će ljudi reagirati jer je to njihova pjesma, otpjevali smo pjesmu.

No oduševljenje i najdublje emocije  koje su se provalile uz gromoglasan pljesak odagnao je svaku sumnju ako je i bila u kome od nas.

Pogotovo kad nas je časna sestra zamolila da joj obavezno pošaljemo notni zapis obrade pjesme.

Nakon mise proveli smo ugodnu večer uz bogati kulturni program i gozbu u društvu naših prijatelja i domaćina Duje i Štefa, uz njihove obitelji, načelnika gosp.Dinka Bošnjaka te našeg fra Frane bez kojih našeg gostovanja vjerovatno ne bi ni bilo.

Nakon fešte, puna srca i duše otišli smo na počinak.

Sutradan smo posjetili naše prijatelje u Sinju, alkara Ivandića i njegova momka Domazeta, Draška Talaju te Davora Benju iz Viteškog aklarskog društva.

Ručali smo u Hrvacama kod naših Duje i Dunje, nakon kojeg smo se rastali od naših prijatelja uz želje za što bržim ponovnim susretom.

Zamišljeni, sa osmjesima na licima, samo smo potvrdili ono što su već neki od nas znali – Hrvace imaju posebno mjesto u našim srcima!

Zaputili smo se kući, putem koji se uz neplanirane poteškoće malko odužio.No kao i dosad ,uz Božju pomoć, sretno smo stigli svojim kućama.

Dana 2. kolovoza 2009. godine na poziv Viteškog alkarskog društva, a uz svesrdnu pomoć i potporu gospodina Davora Benja i našeg Kreše, pohodili smo Sinj kako bi u svetištu Gospe sinjske svojom svirkom i pjesmom uveličali alkarsko misno slavlje na početku alkarskih svečanosti. S obzirom na termin, okupili smo se sa svih strana, jer vrijeme je godišnjih odmora, ali ovakova prilika i ponajviše čast se ne propušta.
U subotu smo stigli u Sinj, smjestili se, pohodili alkarski trening na trkalištu, namjestili instrumente i održali kratku probu, te se opustili u društvu naših domaćina. S obzirom na pređene kilometre jedva smo dočekali odlazak na počinak.
Nedjelja je osvanula okupana suncem, a mi smo sa malom nervozom pred nastup polagano došli pred Gospino svetište. Taman smo zauzeli poziciju i uštimali gitare, kada su počeli ulaziti alkari i momci u svečanim povjesnim odorama u Crkvu. Osjećaj je bio fenomenalan – to jednostavno treba doživjeti…
Naravno, nismo zaboravili ni našeg Dadu, bez kojeg svega ovog ne bi bilo, njegova gitara je bila izložena na posebno vidnom mjestu i svi oni koji su ga upoznali znali su da je ta gitara tu za njega.
Nakon mise, slikanje sa alkarima i zajednički ručak, a nakon svih protokola u popodnevnim satima nas je ugostio naš alkar Dušan Ivandić u krugu svoje obitelji. On i njegov momak su nas proveli kroz Sinj i uz iće i piće ugostili, a mi smo se pjesmom odužili.
Izmoreni (temperatura je toga dana bila 37 stupnjeva C), u ponedjeljak predvečer smo se, zahvaljujući dragom Bogu sretno vratili kući.
Presretni, prezadovoljni, ispunjeni osjećajem velike časti, brzo smo zaboravili na umor i shvatili koliko moramo biti zahvalni dragom Bogu na ukazanoj milosti… Dadi što nas je okupio i sve pokrenuo… te na kraju jedni drugima što se trudimo da ovo sve ne prestane, mislimo na sve Susretaše širom Hrvatske, Europe a i cijelog svijeta.
Eto, to je uglavnom sažetak našeg putešestvija u Sinj.
P.S. Ciki nas je na polasku izvalj’o sa gipsom na ruci… sve u svemu “patka” mu je uspjela… uglavnom!

E, ovo je već nešto…